Osvrt kritike

Josip Depolo

Zvonko Pižir pripada slikarstvu za koji mnogi misle da je već na zalazu. A naiva traje, odolijeva, odupire se crnim proročanstvima.

Upravo na ovoj liniji "vječne mladosti" naive vidim i Zvonka Pižira. Kao i svaki naivni slikar i Pižir prihvaća svijet onakav kakav bi po mjeri pjesnika trebao biti, svijet dječjih snova u kojem se odbija gorčina racionalizma i hipoteka povijesne svijesti. Počeo je kao i većina naivnih slikara bez crtačkog iskustva, u raskoraku sa zanatom.

Vremenom je stekao iskustva i položio onaj poznati "naivni univerzitet" autodidaktike. Polako su se gasila prejaka svjetla, iz Pižirova slikarstva sve više je izbijala melankolija. Njegovi su motivi bili uvijeni u prigušeno osvjetljenje poput slika kasnih romantičara. Ali se svjetlo nije definitivno ugasilo, ono danas blago osvjetljava neke delikatne prostore ispunjene sjenovitim stablima i šumarcima. Rustična idila i dalje traje kao odraz nekih unutrašnjih harmonija i težnji ljepoti. Rekli bi, tako potrebnih ovom našem uznemirenom vremenu.

Prof. dr. Antun Bauer

Prva izložba ovoga zaista još mladog slikara sa osamnaest godina priređena je 1974. godine u galeriji "Lipa" u G. Stubici i najavila je mladog perspektivnog "naivca" koji se već ovom prvom izložbom prezentira kao zrela slikarska ličnost. Slijedile su odmah iste godine i druge izložbe koje su uočili likovni kritičari pozdravljajući jednog mladog perspektivnog slikara naive koji će dati svoj obol revitalizaciji i progresu naše naive.
Potrebu da se likovno izrazi, da na papir, platno, staklo prenese viđeno, doživljeno, potaknulo je jedino diktat za likovnim izražavanjem, a da nije bilo ni pomisli na komercijalu toga stvaranja. To je uvjetovalo da je mladi slikar odmah bio tako spontano prihvaćen i tražen od javnosti i kritike.
U prvim traženjima za formom, bojom, načinom svog likovnog izražavanja, mladi Pižir priklanja se naivi. Prikanja se staroj generaciji nosioca naše naive, koji su mu bili uzori i škola. Po njihovim uzorima se sam izgradio i obogatio formom, sadržajem i kolorom.
Mladog slikara prihvaćaju u svijetu galerija, kolekcionari interesenti. Koliki je broj posijetilaca iz evropskih zemalja koji su došli u atelje u Gusakovec mladom stvaraocu da vide i dožive ambijent u kojem slikar stvara (ličnosti koje u likovnom životu svijeta znače mnogo).
Zvonko izlaže i izvan naše sredine i vraća se bez slika. Nižu se izložbe u kulturnim centrima zemalja i kontinenata, u zemljama Evrope i Amerike.
Znatan broj slika nalazi se u galerijama i kolekcijama u zemlji, da se djela od našeg slikara sačuvaju i kod nas za sljedeće generacije kojima ostavljamo prezentaciju naše današnje likovne stvarnosti.
Afirmacija našeg mladog slikara koji je svojim djelima tako snažno, eruptivno probio u svijet naive u svijet suvremene likovne umjetnosti, ne samo kod nas nego i izvan naše domovine. To je prilog Zvonka Pižira našoj suvremenoj likovnoj umjetnosti, a posebno garancija za perspektivu naše izvorne umjetnosti.

Prof. Juraj Baldani

Individualnost ili pripadnost regionalnom krugu u kontekstu sadržajnosti i izraza nameće se kao poseban problem u hrvatskom naivnom slikarstvu. Dok Podravci slijede utrte puteve i nadgrađuju preuzetu tradiciju, slikari Hrvatskog zagorja skloniji su subjektivnim projekcijama i imaju širi diapazon tematskih i oblikovnih interpretacija. Na razmeđu tih dvaju pristupa prije tri decenija zabilježeno je ime Zvonka Pižira iz Gornje Stubice koji je prve impulse našao u radovima Mije Kovačića, da bi postupnim odmacima izgradio i zaokružio intenzitet vlastitih vizija. U tom sklopu on otvara novu stranicu takozvanog "zagorskog naivnog kruga" i svrstava se u red tragatelja za autohtonim iskazom. Tematsko određenje slikara veoma je lucidno definirao francuski kritičar Bernard Marquet koji piše: "Same teme često su u Pižirovim vizijama splet zbilje i mašte, realnog i imaginarnog." To je već vidljivo i kod izrade čistog pejzaža gdje slikar zadržava osnovnu konfiguraciju tla, ali ga formulira prema svom trenutnom doživljaju. Sloboda inerpretacije zapravo ne remeti vjerodostojnost dokumentacije ali joj daje humaniju projekciju iza koje stoji ne samo oštrina oka koje sagledava već i srca ćije uzbuđenje sudjeluje u kreativnom činu. Taj prodor prema značajkama individualiteta bit će značajniji pri izradi portreta kao samostalne discipline gdje teži psihologizaciji modela, ali i neobuzdanoj erotičnosti kada su u pitanju žene. Posebni iskorak Zvonko Pižir učinio je slikajući mrtve prirode bogatog sadržaja. Tu se on donekle priklanja onoj struji naivnog slikarstva koja tendira prema nadrealističkim varijantama gdje dolazi do hipertrofija pojedinih predmeta i odnosa prema prirodi.
Slikarstvo Zvonka Pižira čvrsto je vezano za zavičaj i nedvosmisleno iskazuje autentične značajke podneblja, ljudske kreativnosti kao i samu tipologiju stanovnika i njihovih psiholoških reakcija. Koliko god stoji konstatacija da je on kroničar i svojevrstan dokumentarist, on je isto tako senzibilan umjetnik koji svakom viđenom predjelu, prirodi, a posebno likovima ljudi i životinja, zna udahnuti osebujnost emotivnog doživljaja. Mogućnost da izgovara svoja razmišljanja i osjećanja, te da istovremeno inicira i probleme, Zvonka Pižira čini angažiranim umjetnikom koji upija dojmove ali isijava njihova značenja.
Svrstavajući se u plejadu vrsnih naivnih slikara Hrvatskog zagorja Zvonko potvđuje osobenost toga kruga da individualnost pretpostavi zajedničkom nazivniku. On je svoju fizonomiju stekao inzistirajući na realitetu sredine kao počelu, da bi uz njegovu prepoznatljivost ugradio i subjektivne reakcije bilo u mutiranju viđeng ili naglašavanju proživljenog. U tom smislu i djeluje kao konponenta ne samo regionalnog zagorskog kruga već i kao ustaljeni predstavnik hrvatske naivne slikarske produkcije koju dostojno zastupa ne samo na izložbama u zemlji nego i u inozemstvu. Svoju nadarenost koju je pokazivao još kao dječak, u protekla tri desetljeća razvio je do vještine umjetnika koji vlada idejama i izrazima crta, oblika i boja, te ih zna sažeti u tople, zvučne i humane poruke.

Prof. Goranka Kovačić: "Mi smo tu navek"

To nam poručuju protagonisti Pižirovih slika, "pravi okoreli" Zagorci koji odolijevaju nadolazećim promjenama. Oni su tu zaustavljeni u vremenu, izvan glavnih prometnica i odupiru se zahuktaloj urbanizaciji koja nemilosrdno uništava selo kakvo su poznavali naši stari. Slike Zvonka Pižira evociraju idealizirano selo, netaknutu prirodu i stare običaje. Hižice utopljene u prijateljskom pejzažu, ograđene rasklimanim pletenim plotom na kome se prema dobroj staroj navadi suše žatrke i lonci, česti su motivi Pižirovih slika. Oni nas podsjećaju na pitoreskno Zagorje koje polako nestaje.
Iako u njegovim slikama dominira pejzaž kao osnovna scena na kojoj se odvija prikaz, sve je prepuno sitnih detalja koji ukazuju na umjetnikovu istančanu percepciju kojom bilježi pojedinosti tipične za autentično zagorsko okružje. I baš je detalj ono što Pižir ističe i svome krajoliku. Jer njegov krajolik nije pust, nije sam sebi svrha već je dotaknut ljudskom rukom što vidimo i onda kada na samoj slici nema prikazanih ljudi. Složen stog sijena prikupljene buće, uređena i ograđena okućnica, cvijeće, drveni mostić preko potoka, sve to ukazuje na očovječenu prirodu, na prirodu koju je čovjek oblikovao prema svojoj potrebi. Hrvatsko zagorje kakvim ga slika Zvonko Pižir živi zajedno sa svojim stanovnicima. Njegove slike su razglednice svakodnevnog života i tipičnih zavičajnih vizura. Crkvica na brijegu okružena zbijenim hižama motiv je koji umjetniku spontano dolazi, jer iz svoje kuće u rodnom Gusakovcu ima takav sliu drugu, radosniju stranu čan pogled na susjedno selo. Zvonkovi Zagorci vrijedni su i pobožni ljudi koje slikar zatiče na poslu, pri vožnji sijena, sječi drva ili pak pri molitvi. Veselje pri kleti s muzikašima i mladim vinom otkriva nam i onnarodnih običaja.

Ova literarna osnova njegovih slika, svoj umjetnički izraz nalazi ne samo u figuralici motiva već i u osebujnom koloritu i potezu umjetnikovog kista. Široke zelene plohe, bijele i plave boje konstanta su Pižirovih slika, a svaka od njih vezana je uz pojedine elemente pejzaža. Bijeli su oblaci i snijeg, plavo je nebo i voda, zelene su livade i bregi. No granice tih elemenata nisu čvrste. Tonskim prelijevanjima stapa se krajolik s nebom objedinjujući sliku u harmoničnu cjelinu, a tome pridonosi i transparentnost stakla na kojem slikar slika i koje mu je omiljeni medij. Zanimljivo kolorističko rješenje nalazimo u "Konjščini" u kojoj umjetnik gradi sliku snažnim plohama što konvergiraju ka centralnom motivu i variraju u tonu i boji. Naglasak na pojedinom detalju najočitiji je u pažljivoj obradi izdvojenog motiva kojeg slikar minuciozno obrađuje izražajnim potezima kista. Tako taj istaknuti detalj dobiva dominantno mjesto u slici i postaje njena idejna os. Na primjer u "Maćuhicama", "Bućama" ili "Zagorskom plotu" linije i obrisi tih izdvojenih detalja su jasni i vidljivi dok je okolni pejzaž sumarno prikazan. Umjetnik je sklon kontrastiranju motiva. Ogoljelo stablo često će postaviti kraj one bujne i zelene krošnje u funkciji čisto vizualne promjene. Suprostavljanje i povezivanje praelemenata vode, zemlje i zraka također je inspirativno za Pižira budući da sukob ili pomirenje tih elemenata daju slici dramatiku ili harmoniju kojoj umjetnik teži. U "Sječi drva" najuzbudljiviji je kontrast tamnog, gotovo prijetećeg neba i svijetlog, snijegom prekrivenog tla. Kompoziciski Zvonko uglavnom na dva načina oblikuje sliku. Jedan je pomoču centralnog glavnog motiva prema kojemu se sve usmjerava (Konjščina, Oro-trg, Muzikaši), dok se okolni pejzaž blago širi prema rubovima slike i manje je istaknut u boji. U drugom slučaju, sredina ostaje gotovo prazna, a motiv se razdvaja na dvije strane lijevo i desno od centra (Na ispaši, Priroda). Tamniji rubovi učvršćuju strane motiva a svijetlija stedina služi kao prijelaz od jednog motiva ka drugome. Doživljavajući slike Zvonka Pižira promatrač se zatiče u jednom prisnom, i čovjeku bliskom ambijentu u kojem svatko poželi ostati što dulje može. Njegove slike zbir su karakterističnih idealiziranih zagorskih motiva. Uživajući u zelenilu i domaćem štimungu, u jednostavnoj i toliko potrebnoj smirenoj logici svakodnevnog življenja, barem se na trenutak možemo udaljiti od kaotičnosti nametnutog nam vlastitog života.

Prof. Stanko Špoljarić

Zvonko Pižir primjer je slikara umjetnosti koju obično nazivamo naivnom, izvornom, iskaza koji ima i zajedničke formalne, sadržajne, tehničke strane načina, no koji kod slikarskih osobnosti izrastaju do vlastitosti poetike. To opće i pojedinačno vrlo sretno je povezao Pižir, tako da u njegovom slučaju možemo govoriti o slikarskoj autentičnosti, izrasloj na preobrazbi tipičnih motiva dijaloga s ruralnim i začudnosti pred ljepotom prirode. Već u komornosti likovne scene, u prikazu cvijeća, prepoznaje se mjera između opisnosti naznačenosti izgleda slikovitosti za formu i boju, za povezivanje sitnog detalja i cjeline. Njegove "ljubičice"plavetnilo cvijeta uzdižu do plavetnila svijeta .A koloristička raznolikost lati buketa bliska je kolorističkoj razigranosti prirode. U situacijama izvjesne gigantizacije sitnog, komulirane ljepote koja ispunjava pejzažni prostor slike .Pižir neospornom sigurnošću, slikarskom vještinom, gradi odnjegovane prizore u kojima lirsko dobiva dimenziju monumentalnog. Slično je u situacijama i stanjima iz seoskog života, u kojima Pižir inzistira na atmosferi. Pomalo s nostalgičnim prizvukom u htijenju zaustavljanja vremena. U mjenama godišnjih doba s pomacima kolorističkog zvuka, u scenama zanimljivih kompozicija. Otvaranja prostora i koncentriranjem raslinja, zdanja ili simboličnih mrtvih priroda na jednoj strani slike. Puteljci, brdašca, vode, orijentiri su kretanja u ambijentima obavijenim svečanom tišinom. A arhitektura pripada već pomalo baštini. Bliža je bajkovitom no stranom. Ali Pižir joj slikom daje uvjerlivost uraslu u krajolik istinske ljepote. Bez sumnje Pižirovo slikarstvo odraz je doživljenog, te predmeti i krajolici jeka su iskustva i promatranja. Ali osvojio je i slobodu iskaza,te i slikarskom maštovitošču prizorima daje novo ozračje. Sa sposobnošću uočavanja pitoresknih detalja,karakterističnih za sredinu,detalja koji i u usitnjenosti mogu biti akcenti scene. Vid je to obrata kao uravnoteženje značenja i dimenzije brežuljaka i ornamentalne košare s cvijećem. Sklad je to različitosti vidljive u ravnopravnom dijalogu crtačkog i slikarskog, opisne ili prikrivene linije i plohe. S bojom pune zvučnosti uzdignutog bljeska difuznošću svjetla. Ili prigušenošću palete kojom seoce postaje prostor za meditaciju. Mira i zastanka pred izvanjskom i unutrašnjom ljepotom. A Zvonko Pižir tumač je realnog, svakodnevnog i snova. Svakako poradi umjetničkog talenta treba mu vjerovati.